Ustanak u okupiranoj Jugoslaviji podigla je jula 1941. godine Komunistička partija Jugoslavije protiv osovinske okupacije Jugoslavije.
Ustanke, u početku mahom u srpskim krajevima, organizovali su komunisti, sem u Hercegovini, gde su borbe počele spontano još juna 1941. kao vid životne samoodbrane Srba od ustaških pokolja. Spontani faktor odlučujuće je delovao i na ustanke Srba u Hrvatskoj i Bosni jula 1941. godine (vidi ustanak u NDH). Ustanak u Crnoj Gori je izbio iznenadno i silovito, nasuprot postupnosti ustanka u Srbiji.[1]
Naspram ekstremno nacional-šovinističke politike svih zaraćenih strana, partizani su zastupali bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije. Jugoslovenska politika komunista bila je 1941. sasvim suprotstajena izrazito antijugoslovenskoj orijentaciji svih kvislinga bez razlike. Na tlu vojno poražene i izdeljene Kraljevine Jugoslavije trijumfovale su koncepcije nacionalno čistih država.[1]
Ustanak je dobrim podstaknut napadom Nemačke na SSSR, a nade u brzu pobedu sovjetskog oružja bile su prisutne u svim krajevima Jugoslavije.