Zapadnorusinski jezik

Zapadnorusinski jezik ili panonskorusinski jezik (руски язик / русински язик) je jezik koji se govori u severnoj Srbiji (Vojvodina) i istočnoj Hrvatskoj. Zapadnorusinskim jezikom govore etnički Rusini, dok u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini ovaj jezik predstavlja jedan od šest službenih jezika. Za razliku od istočnorusinskog jezika, koji se govori u Ukrajini i koji spada u grupu istočnoslovenskih jezika, zapadnorusinski jezik spada u grupu zapadnoslovenskih jezika i najsličniji je slovačkom jeziku.

Zapadnorusinski jezik koristi ćirilično pismo prilagođeno ovom jeziku. Koristi se 31 slovo i dodatni meki znak:

Аа Бб Вв Гг Ґґ Дд Ее Єє Жж Зз Ии Її Йй Кк Лл Мм Нн Оо Пп Рр Сс Тт Уу Фф Хх Цц Чч Шш Щщ Юю Яя ь

Osnove gramatike rusinskog jezika je postavio Havrijil Kosteljnik (Гавриїл Костельник) još 1923., ali ih je potpuno uredio lingvista i pisac Mikola Kočiš u svom Pravopisu (Правопис руского яазика) izdatoj 1971. godine u Novom Sadu, a tri godine kasnije je izdao i prvu gramatiku rusinskog u Vojvodini (Ґраматика руского язика).

Prema izveštaju Ujedinjenih nacija, zapadnorusinski jezik, odn. jezik Rusina u Vojvodini, je jedan od retkih mikrojezika, kako u Evropi, tako i u svetu, koji ima priliku da se razvija zahvaljujući tome što se pored žive upotrebe, gaji i književnost na ovom jeziku, a takođe i postoje svi stepeni obrazovanja (osnovno, srednje i visoko) na rusinskom, uz aktivnu Katedru za rusinski jezik na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Pored redovnog nedeljnika Руске слово (Rusinska reč) čiji je izdavač Izvršno Veće APV, postoji i bogato izdavaštvo u rusinskim zajednicama u Vojvodini.