Zvuk

Zvuk je vibracija koja se širi vazduhom (ili drugim sredstvom), u vidu vala.^[1] Na primer, kada govorimo, naše glasne žice vibriraju da bi generisale zvučne valove, koji kroz vazduh stižu do ušiju slušalaca.^[2] Zvuk u užem smislu označava mehaničke talase koje može registrovati čulo sluha, tj. čija je učestanost između 20 Hz i 20 kHz.^[3] Zvuk niže učestanosti od 20 Hz naziva se infrazvukom, a više od 20 kHz ultrazvukom.^[4] Opseg čujnosti je individualna karakteristika, i kod nekih pojedinaca odstupa od srednjih vrednosti. Takođe, čujni opseg frekvencija sa godinama se smanjuje.^[5]

Izvor zvuka je uvijek mehaničko titranje nekog tijela. Najčešće korišćeni zvučni izvori su zategnute strune, štapovi, vazdušni stubovi, membrane i ploče.^[6] Na primjer, kada trgnemo napetu strunu, čujemo zvuk, koji prestaje čim spriječimo da tijelo titra.

Zvuk se širi nekim sredstvom (ne može kroz vakuum) u vidu mehaničkog vala. To sredstvo je obično zrak, a može biti i tečno ili čvrsto tijelo. U plinovima i tekućinama valovi zvuka su isključivo longitudinalni (šire se u istom pravcu u kojem se gibaju čestice medija pri titranju), dok u čvrstim tijelima valovi mogu biti i transverzalni, to jest čestice medija mogu titrati okomito na pravac širenja vala. Brzina zvuka uglavnom ovisi o gustoći i elastičnim silama u čvrstim telima i tečnostima, a u plinovima o gustoći, temperaturi i tlaku. Osim u uobičajenim mjernim jedinicama brzine (m/s, km/h), mjeri se i nenormiranom jedinicom mah. Kada zrakoplov dosegne brzinu zvuka (oko 343 m/s), tlak se neposredno pred zrakoplovom poremeti, otpor znatno poraste, pa nastaju udarni valovi, koje promatrači na tlu doživljavaju kao prasak (takozvano probijanje zvučnoga zida).

Zvuk se širi bez prijenosa mase, ali se zvukom prenose impuls sile i energija. U svezi s tim, definiraju se jačina, razina jačine, glasnoća i razina glasnoće zvuka (akustika). Kao i u ostalim vrstama valova, i u širenju zvuka očituju se pojave svojstvene svakom valnom gibanju, kao što su apsorpcija, Dopplerov učinak, interferencija, lom (refrakcija), odbijanje (refleksija), ogib (difrakcija).

Prema pravilnosti titranja razlikujemo ton, šum i buku. Ton je prost sinusni val,^[7] koji se sastoji od harmoničkih titraja, dok su šum i buka smjesa titraja različitih frekvencija i amplituda. ^[8] Osnovna obilježja zvuka (visina, jakost, trajanje i boja) istoznačna su s osnovnim obilježjima tona, samo ih je teže precizno odrediti nego za ton. Pojam zvuk koristi se u glazbi, ponajprije u svakodnevnoj uporabi, i kao sinonim za pojedinačna i skupna obilježja zvuka (na primjer zvukovnu boju) ili osjetilni dojam zvučanja nekih glazbala ili ansambala (na primjer zvuk orgulja, zvuk zbora).^[9]

1. ↑ Gordon McComb i Earl Boysen, Elektronika za neupućene (str. 104), Beograd, 2007.
2. ↑ Gordon McComb i Earl Boysen, Elektronika za neupućene (str. 104), Beograd, 2007.
3. ↑ Jugoslav Karamarković, Fizika (str. 63), Univerzitet u Nišu, 2005.
4. ↑ Jugoslav Karamarković, Fizika (str. 63), Univerzitet u Nišu, 2005.
5. ↑ Jugoslav Karamarković, Fizika (str. 63), Univerzitet u Nišu, 2005.
6. ↑ Jugoslav Karamarković, Fizika (str. 64), Univerzitet u Nišu, 2005.
7. ↑ Jugoslav Karamarković, Fizika (str. 63), Univerzitet u Nišu, 2005.
8. ↑ Velimir Kruz: "Tehnička fizika za tehničke škole", "Školska knjiga" Zagreb, 1969.
9. ↑ zvuk, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2016.