Antika

Pojam antika dolazi od latinskog antiquus: star, starinski, drevan. Iz latinskog je riječ ušla u gotovo sve moderne europske jezike (njemački: die Antike, engleski: antiquity, ruski: aнтичность, izg. antičnost). U osnovnom značenju, odnosi se na kulture Stare Grčke i Rima i kulture pod njihovim utjecajem. U širem smislu znači "davnina".

↑ Mistifikacija antičke umjetnosti započela je u samoj antici, najprije slavljenjem umjetnika u mitovima (Dedal), te slavljenjem pjesnika (Homer). U slučaju Egipta, Imhotep (politička osoba, liječnik i umjetnik) se štovao poput božanstva. Nastale su i legende o životima umjetnika, od kojih su neki postigli veliku popularnost i prepoznatljivost (kao što je Fidija, koji je djelovao za Perikla i svojim velikim umjetničkim intervencijskim programima bio izložen kritikama i ozbiljnim optužbama). Stupanj divljenja Rima grčkoj kulturi je bila tako izvanredna da je podigla intelektualnu reakciju branitelja starih republikanskih vrlina koji su joj se zgražali kao znaku moralne degeneracije i precijenjenosti neživih stvari (Ciceron, Seneka), što je bilo i viđenje ranog kršćanstva. Renesansna ideja je označila opću mistifikaciju antičke klasike, što je izazvalo tadašnju kritiku (Girolamo Savonarola), te intelektualno revidiranje od manirizma do prevladavanja identifikacije klasicistične ljepote i prirode antike (Giorgio Vasari, Baldassare Castiglione , Pietro Aretino); a posebno s historiografijom romantizma (Jacob Burckhardt). Iako se općenito Vasarijeva tvrdnja podudara s tezom Villanija i Ghibertija kako je umjetnost dosegla svoj vrhunac u Grčkoj i Rimu, propala s padom Rimskog Carstva i vratila se u Firencu preko Cimabuea, s uzastopnim napretkom do Michelangela, osobnim idolom kojega Vasari izvanredno mistificira; Vasari također navodi kako se umjetnost nije rodila, kao što se općenito vjerovalo, u Kaldeji ili Egiptu, već u njegovoj rodnoj Etruriji (Anthony Blunt, La teoría de las artes en Italia del 1450 a 1560., 1940. ISBN 84-376-0194-0). Slično tomu došlo je do mistifikacije antičke arhitekture (Vitruvije) (Víctor Manuel Nieto Alcaide, Alfredo José Morales i Fernando Checa Cremades, El mito de lo antiguo y el valor de lo presente, iz Arquitectura del Renacimiento en España, 1488-1599., str. 14.).

[1] Mistifikacija antičke umjetnosti započela je u samoj antici, najprije slavljenjem umjetnika u mitovima (Dedal), te slavljenjem pjesnika (Homer). U slučaju Egipta, Imhotep (politička osoba, liječnik i umjetnik) se štovao poput božanstva. Nastale su i legende o životima umjetnika, od kojih su neki postigli veliku popularnost i prepoznatljivost (kao što je Fidija, koji je djelovao za Perikla i svojim velikim umjetničkim intervencijskim programima bio izložen kritikama i ozbiljnim optužbama). Stupanj divljenja Rima grčkoj kulturi je bila tako izvanredna da je podigla intelektualnu reakciju branitelja starih republikanskih vrlina koji su joj se zgražali kao znaku moralne degeneracije i precijenjenosti neživih stvari (Ciceron, Seneka), što je bilo i viđenje ranog kršćanstva. Renesansna ideja je označila opću mistifikaciju antičke klasike, što je izazvalo tadašnju kritiku (Girolamo Savonarola), te intelektualno revidiranje od manirizma do prevladavanja identifikacije klasicistične ljepote i prirode antike (Giorgio Vasari, Baldassare Castiglione , Pietro Aretino); a posebno s historiografijom romantizma (Jacob Burckhardt). Iako se općenito Vasarijeva tvrdnja podudara s tezom Villanija i Ghibertija kako je umjetnost dosegla svoj vrhunac u Grčkoj i Rimu, propala s padom Rimskog Carstva i vratila se u Firencu preko Cimabuea, s uzastopnim napretkom do Michelangela, osobnim idolom kojega Vasari izvanredno mistificira; Vasari također navodi kako se umjetnost nije rodila, kao što se općenito vjerovalo, u Kaldeji ili Egiptu, već u njegovoj rodnoj Etruriji (Anthony Blunt, La teoría de las artes en Italia del 1450 a 1560., 1940. ISBN 84-376-0194-0). Slično tomu došlo je do mistifikacije antičke arhitekture (Vitruvije) (Víctor Manuel Nieto Alcaide, Alfredo José Morales i Fernando Checa Cremades, El mito de lo antiguo y el valor de lo presente, iz Arquitectura del Renacimiento en España, 1488-1599., str. 14.).

[1]

Antika

From Wikipedia, the free encyclopedia · View on Wikipedia