Parnasovstvo

Parnasovstvo je dobilo ime po Parnasu, mitološkom brijegu muza, čime pjesnici ovog stila ističu svoju povezanost s antikom. Vremenski prethodi simbolizmu, ali strogo uzevši, parnasovstvo i nije moderna stilska orijentacija. Međutim, neki su simbolisti počinjali kao parnasovci, a u jugoslovenskoj i hrvatskoj književnosti, parnasovstvo je bilo važna odlika pjesnika iz tog vremena moderne. Sredinom prošlog vijeka, paralelno s realizmom i nešto prije prije prvih simbolista, grupa francuskih pjesnika surađivala je na zajedničkim zbirkama pjesama, objavljenim 1866., 1869. i 1876. pod nazivom Suvremeni Parnas ("Le Parnasse contemporain"). Ovi pjesnici, Theofil Rothe, Theodore de Banville, Leconte de Lisle, Sully Prudon i dr., vide u umjetnosti cilj svoga postojanja, ona im je smisao života i čini čišću i uzvišeniju stvarnost.

Oni su veliki protivnici svake utilitarnosti poezije. Zalažu se da poezija bude bezlična, objektivna, hladna, uzvišena i veliki značaj daju savršenstvu forme. Iz vanjskog svijeta, kao dekor za svoje pjesme, zanimaju ih : antičko doba i teme iz povijesti i mitologije, kao i egzotična priroda. Iako su se razlikovali jedni od drugih u ciljevima, ipak ih je spajala težnja za jasnim i čistim formama.